Zašto je došlo do kreditne krize?
|
Svi vidimo da se oko nas događaju masovne ovrhe i blokade, ljudi ne mogu otplaćivati kredite, a nelikvidnost ubrzano raste. Koji je uzrok toga, kako je do toga došlo? Pitaju se mnogi, međutim masovni mediji uporno izbjegavaju dati odgovor na to pitanje. Oni pričaju o krizi, o tome koje su njene posljedice, ali o uzrocima ne govore niti riječi. Da bi mogli shvatiti zašto je došlo do krize za početak ćemo navesti konkretne brojke. Krajem svibnja 2011. u bankama je bilo ukupno 213 mlrd kuna depozita, a kreditnih plasmana bilo je 307 mlrd kuna. Drugim riječima bili smo dužni bankama 94 mlrd kuna više nego što u bankama ima depozita (novca). Gledano makroekonomski (iz ptičje perspektive), bili smo dužni bankama skoro 50% više novca nego što smo ga imali u njima. Istovremeno kamata na kredit je uvijek 2 ili 3 puta veća od kamate na depozit, a novi novac u opticaj ulazi samo kao dug. Savršeno je jasno da ako je duga 'u startu' 50% više od depozita, a kamata na dug 2 ili 3 puta veća od kamate na depozit, da sa protokom vremena situacija može biti samo još gora, jer će razlika između ukupnog duga i depozita svakim danom biti sve veća, budući da dugovi rastu puno brže od novčane mase. Zbog te razlike - između ukupnog iznosa duga i depozita došlo je do kreditne krize, a posljedično je i udio 'loših kredita' (neotplativih) sve veći. Pa ipak, mnogi koji ne shvaćaju problematiku monetarne politike u RH znaju predbacivati svojim sugrađanima "sami ste si krivi što ste u dugu, zašto ste uzimali kredite", ili još gore "tko vas je tjerao da uzimate kredit sa valutnom klauzulom". Međutim, ne shvaćaju da u našem monetarnom modelu novac ulazi u opticaj samo kao dug (nema nekreditne emisije), odnosno - da netko nije ušao u dug ne bi bilo niti novca u opticaju. Drugim riječima primarna uloga novca u Hrvatskoj nije razmjena dobara i usluga, nego isključivo stvaranje duga. Da su svi živjeli 'u skladu sa svojim mogućnostima' i da nisu dizali kredite, novca u opticaju ne bi uopće niti bilo, niti bi itko od nas imao prebijene pare (lipe) u džepu. Zašto novac u RH ulazi u opticaj samo kao dug, odnosno zašto nema nekreditne emisije? Prije svega moram objasniti što je to. Smisao nekreditne emisije je pokrivanje državnog deficita, a radi ga država na način da proračunski manjak pokrije izravno kod centralne banke bez zaduživanja. Drugim riječima to je emisija nezaduženog novca u opticaj. Zašto bi država trebala pokrivati deficit bez zaduživanja? Zato jer logika novčanog toka tako nalaže. Naime, poslovne banke do novca dolaze posudbom od centralne banke. Budući da je centralna banka državna institucija bilo bi suludo da država preko centralne banke posudi novac poslovnim bankama po kamatnoj stopi od 2%, a potom od istih tih banaka posudi taj isti novac po stopi od 6%. Drugim riječima, poslovne banke bi kamatarile državu njenim vlastitim novcem. Odnosno posuđivale joj isti onaj novac koji je država stvorila i pustila u opticaj putem centralne banke. Zajedno sa tim dolazilo bi do akumulacije državnog duga, budući da bi se deficit iz svake proračunske godine preljevao u iduću uvećan za deficit od prethodnih godina i iznos pripadajućih kamata. Upravo ta apsurdna situacija događa se u SAD-u i Europskoj uniji (zato je tamo došlo do kreditne krize i kaosa sa državnim financijama). Međutim sada se postavljaju dva pitanja, prvo je zašto naša država ne pokriva deficit nekreditnom emisijom nego akumulira dug, a drugo je zašto je 90% kredita vezano valutnom klauzulom. Odgovor je šokantan. HNB nema ulogu puštanja novca u opticaj (ne posuđuje novac bankama, a zakonom o HNBu ga ne smije posuđivati ili nekreditno davati državi). Drugim riječima, HNB uopće nema ulogu središnje banke nego je zapravo jedna velika mjenjačnica. Sukladno tome HNB ne zarađuje na kamati (kao ostale centralne banke), nego na tečajnim razlikama, budući da novac u opticaju ima pokriće u vanjskom dugu, a ne kunskoj emisiji novca od strane centralne banke. Dakle, novčani tok u RH je ovakav, poslovne banke se zaduže vani za eure, te eure potom u HNBu pretvore u kune i zbog toga sve kune koje banke plasiraju o obliku kredita (duga) imaju valutnu klauzulu. Bitno je napomenuti da se u zadnje vrijeme plasira lažna teza “da valutna klauzula postoji zato jer ljudi štede u devizama”, a ne zato jer je HNB mjenjačnica (to se niti ne spominje). Savršeno je jasno da ljudi štede u devizama zato jer znaju da je tečaj kune nerealan i da 'jaka kuna' nema pokrića u ničemu osim vanjskom dugu. Kada bi tečaj bio realan štedili bi u kunama jer bi znali da nema straha od devalvacije (naglog pada valute). Sada se vraćamo na početak, svakome je jasno da konverzija kredita iz CHF u eure neće rješiti problem dužničke (kreditne) krize u RH i da će se ona nastaviti (biti će sve gore) sve dok se monetarni model ne promjeni, odnosno dok HNB ne preuzme ulogu centralne banke, a država ne prestane sa gomilanjem dugova. Zato je svako 'rješenje' koje dužnike ne oslobađa valutne klauzule, nego ih veže uz neku drugu stranu valutu samo nastavak patnje i agonije. Zato se protivimo toj ideji udruge Franak (konverziji kredita iz CHF u eure), budući da ona neće rješiti problem dužničkog ropstva u kojem se nalaze naši građani, nego samo prikriti stvarne uzroke njihovog problema, odnosno neotplativog duga. |
