Free Stenjevec

21.05.2013., utorak

Bankari su opet dobili izbore!

Na izborima su opet pobjedili trabanti kreditnog sustava što znači da se agonija nastavlja. Ovog trenutka u blokadi je 255 tisuća građana, a deložacije radi neotplativog duga postale su svakodnevna pojava.

Pa ipak, golema većina građana u tome ne vidi problem broj 1 kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.

Napomene radi - broj blokiranih fizičkih osoba prije samo dvije godine (2011.) iznosio je 165.000, što znači da je u međuvremenu porastao za 90.000. Te crne brojke rastu iz mjeseca u mjesec i vlada je svjesna toga da ih ne može skrivati jer za razliku od pravnih osoba, fizičke ne može likvidirati i na taj način izbrisati (prikriti) njihove nepodmirene obveze.

Upravo nepodmirivost obveza u trenutnom sustavu dovela je do toga da ljudi nemaju novaca za plačanje režija, što je u samo u Zagrebu tijekom prvih 5 mjeseci ove godine rezultiralo iskapčanjem 23.982 potrošača s elektro-distributivne mreže.

Gledano iz ljudske perspektive učinili smo sve da ljude upozorimo na taj problem. Upravo radi tih istih ljudi formirali smo 'Živi zid' pred domovima ljudi koje deložiraju banke, međutim birači nisu smatrali bitnim dati povjerenje našoj političkoj opciji. Umjesto za nas, glasali su za one koji su zapravo ništa više nego marionete u rukama stranih banaka.

Posljedice te odluke uskoro će osjetiti na vlasitoj koži.

A sada nešto vezano uz mene osobno.

2009. građani su me izabrali u vijeće gradske četvrti Stenjevec, zahvaljujući njihovom povjerenju imao sam volje i snage boriti se za njih.

Kada sam shvatio kako funkcionira novčani tok osjetio sam dužnost, ali i potrebu da upozorim društvo na zlo koje mu se sprema - rezultat te spoznaje bilo je pokretanje protuvladinih prosvjeda 2011.g.

Te iste godine inicirao sam osnivanje političke stranke Savez za promjene - jedine u Hrvatskoj koja se bavi pitanjem regulacije novca i uloge HNB-a.

I ne samo to, kako bi prosječnom biraču približio ovaj problem 2012.g. napisao sam dvije knjige na tu temu 'Kako je nastao novac' i 'Mehanika novca'.

Zbog svojeg otpora režimu na Markovom trgu bio sam uhićen sve skupa 18 puta, 5 puta spavao sam u pritvoru na Oranicama. Ovog trenutka protiv mene se i dalje vode sudski postupci (MUP protiv Ivana Pernara).

Da ne duljim dalje, očekivao sam i vjerovao da će građani prepoznati trud koji sam uložio i ako ništa drugo barem me ponovno izabrati kao viječnika u gradskoj četvrti Stenjevec. Međutim to se nije dogodilo. Umjesto potrebnih 5% glasova dali su mi 3.5% što nije dovoljno za prolaz.

Budući da sam njihov mandat i povjerenje izgubio, prestao je moj 'ugovor s društvom', odnosno moja obveza da se aktivno borim za te iste ljude. Sukladno tome, donio sam odluku da se povlačim iz javnog života - u Živom zidu i u prosvjedima više me nećete gledati. Od sada bankarske deložacije namjeravam promatrati kao i 99.99% naših sugrađana - preko monitora ili TV ekrana.

Građani sada imaju nove predstavnike u vijeću gradske četvrti - (SDP, HSU, HDZ, HSLS, HSS, LABURISTI , HRAST i jedan Bandićevac). Sada je red na njima da štite i brane interese građana koji su ih izabrali. Građanima (biračima) želim puno sreće, ovom prilikom im zahvaljujem na suradnji.

S poštovanjem - Ivan Pernar

- 02:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.05.2012., srijeda

Kako je nastao novac – priča koju svatko može i treba razumjeti

Knjiga je napisana u obliku romana, lagano se čita i objašnjava novčani tok u Republici Hrvatskoj, problematiku novca kao duga, ulogu naše središnje banke, ali i uzročno – posljedične veze svakodnevnih problema sa kojima se susreću ljudi, od nemogućnosti vraćanja kredita, masovnih blokada i ovrha, do rasta cijena kojeg prati pad plaća.

Možete ju čitati online ili preuzeti na ovom linku.

Ivan Pernar - Kako Je Nastao Novac (v18.01)

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.08.2011., srijeda

Zašto je došlo do kreditne krize?

Svi vidimo da se oko nas događaju masovne ovrhe i blokade, ljudi ne mogu otplaćivati kredite, a nelikvidnost ubrzano raste. Koji je uzrok toga, kako je do toga došlo? Pitaju se mnogi, međutim masovni mediji uporno izbjegavaju dati odgovor na to pitanje. Oni pričaju o krizi, o tome koje su njene posljedice, ali o uzrocima ne govore niti riječi.

Da bi mogli shvatiti zašto je došlo do krize za početak ćemo navesti konkretne brojke. Krajem svibnja 2011. u bankama je bilo ukupno 213 mlrd kuna depozita, a kreditnih plasmana bilo je 307 mlrd kuna. Drugim riječima bili smo dužni bankama 94 mlrd kuna više nego što u bankama ima depozita (novca).

Gledano makroekonomski (iz ptičje perspektive), bili smo dužni bankama skoro 50% više novca nego što smo ga imali u njima. Istovremeno kamata na kredit je uvijek 2 ili 3 puta veća od kamate na depozit, a novi novac u opticaj ulazi samo kao dug. Savršeno je jasno da ako je duga 'u startu' 50% više od depozita, a kamata na dug 2 ili 3 puta veća od kamate na depozit, da sa protokom vremena situacija može biti samo još gora, jer će razlika između ukupnog duga i depozita svakim danom biti sve veća, budući da dugovi rastu puno brže od novčane mase. Zbog te razlike - između ukupnog iznosa duga i depozita došlo je do kreditne krize, a posljedično je i udio 'loših kredita' (neotplativih) sve veći.

Pa ipak, mnogi koji ne shvaćaju problematiku monetarne politike u RH znaju predbacivati svojim sugrađanima "sami ste si krivi što ste u dugu, zašto ste uzimali kredite", ili još gore "tko vas je tjerao da uzimate kredit sa valutnom klauzulom".

Međutim, ne shvaćaju da u našem monetarnom modelu novac ulazi u opticaj samo kao dug (nema nekreditne emisije), odnosno - da netko nije ušao u dug ne bi bilo niti novca u opticaju. Drugim riječima primarna uloga novca u Hrvatskoj nije razmjena dobara i usluga, nego isključivo stvaranje duga. Da su svi živjeli 'u skladu sa svojim mogućnostima' i da nisu dizali kredite, novca u opticaju ne bi uopće niti bilo, niti bi itko od nas imao prebijene pare (lipe) u džepu.

Zašto novac u RH ulazi u opticaj samo kao dug, odnosno zašto nema nekreditne emisije? Prije svega moram objasniti što je to. Smisao nekreditne emisije je pokrivanje državnog deficita, a radi ga država na način da proračunski manjak pokrije izravno kod centralne banke bez zaduživanja. Drugim riječima to je emisija nezaduženog novca u opticaj.

Zašto bi država trebala pokrivati deficit bez zaduživanja? Zato jer logika novčanog toka tako nalaže. Naime, poslovne banke do novca dolaze posudbom od centralne banke. Budući da je centralna banka državna institucija bilo bi suludo da država preko centralne banke posudi novac poslovnim bankama po kamatnoj stopi od 2%, a potom od istih tih banaka posudi taj isti novac po stopi od 6%. Drugim riječima, poslovne banke bi kamatarile državu njenim vlastitim novcem. Odnosno posuđivale joj isti onaj novac koji je država stvorila i pustila u opticaj putem centralne banke. Zajedno sa tim dolazilo bi do akumulacije državnog duga, budući da bi se deficit iz svake proračunske godine preljevao u iduću uvećan za deficit od prethodnih godina i iznos pripadajućih kamata. Upravo ta apsurdna situacija događa se u SAD-u i Europskoj uniji (zato je tamo došlo do kreditne krize i kaosa sa državnim financijama).

Međutim sada se postavljaju dva pitanja, prvo je zašto naša država ne pokriva deficit nekreditnom emisijom nego akumulira dug, a drugo je zašto je 90% kredita vezano valutnom klauzulom.

Odgovor je šokantan. HNB nema ulogu puštanja novca u opticaj (ne posuđuje novac bankama, a zakonom o HNBu ga ne smije posuđivati ili nekreditno davati državi). Drugim riječima, HNB uopće nema ulogu središnje banke nego je zapravo jedna velika mjenjačnica. Sukladno tome HNB ne zarađuje na kamati (kao ostale centralne banke), nego na tečajnim razlikama, budući da novac u opticaju ima pokriće u vanjskom dugu, a ne kunskoj emisiji novca od strane centralne banke.

Dakle, novčani tok u RH je ovakav, poslovne banke se zaduže vani za eure, te eure potom u HNBu pretvore u kune i zbog toga sve kune koje banke plasiraju o obliku kredita (duga) imaju valutnu klauzulu.

Bitno je napomenuti da se u zadnje vrijeme plasira lažna teza “da valutna klauzula postoji zato jer ljudi štede u devizama”, a ne zato jer je HNB mjenjačnica (to se niti ne spominje). Savršeno je jasno da ljudi štede u devizama zato jer znaju da je tečaj kune nerealan i da 'jaka kuna' nema pokrića u ničemu osim vanjskom dugu. Kada bi tečaj bio realan štedili bi u kunama jer bi znali da nema straha od devalvacije (naglog pada valute).

Sada se vraćamo na početak, svakome je jasno da konverzija kredita iz CHF u eure neće rješiti problem dužničke (kreditne) krize u RH i da će se ona nastaviti (biti će sve gore) sve dok se monetarni model ne promjeni, odnosno dok HNB ne preuzme ulogu centralne banke, a država ne prestane sa gomilanjem dugova.

Zato je svako 'rješenje' koje dužnike ne oslobađa valutne klauzule, nego ih veže uz neku drugu stranu valutu samo nastavak patnje i agonije. Zato se protivimo toj ideji udruge Franak (konverziji kredita iz CHF u eure), budući da ona neće rješiti problem dužničkog ropstva u kojem se nalaze naši građani, nego samo prikriti stvarne uzroke njihovog problema, odnosno neotplativog duga.

- 18:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.05.2011., ponedjeljak

Nastup na Nezavisnoj TV na temu ekonomije

Prilično zanimljivo za one koje zanima ova tema

- 02:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2011., nedjelja

Kako izaći iz minusa na tekućem računu?

Velik broj ljudi nalazi se u minusima i kratkoročnim kreditima zbog monetarne politike, nažalost navika trošenja iznad mogućnosti samo je djelomično odgovorna za dugove građana. Bez promjene monetarne politike većina nikada neće izaći iz dugova, naprotiv ukupan iznos dugovanja biti će sve veći i veći. Ovaj strip će vam objasniti zašto je tomu tako...

Nažalost, zbog činjenice da je sustav u startu kriminalno postavljen većina ljudi koji su upali u ‘klopku’ kredita i minusa NIKADA neće iz nje izaći, a sve više ljudi će u nju upadati.

U Hrvatskom modelu banke su jedine koje mogu pustiti novac u opticaj (u obliku kredita – duga). Kako banke dolaze do novca? Naša centralna banka (HNB) ne funkcionira kao ostale centralne banke, te umjesto da izravno posuđuje novac komercijalnim bankama, traži od njih da se vani zaduže za eure, koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Drugim riječima umjesto kao banka HNB funkcionira kao mjenjačnica (Hrvatski monetarni model identičan je Argentinskom prije sloma). Zbog toga svi krediti imaju valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu.

Zašto HNB ne želi izravno posuditi kune domaćim bankama nego traži pokriće za kune u deviznom dugu? Zato jer želi održati kunu nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Prva je da kuna jest jaka, ali je zato malo imamo. Odnosno, ima malo novca u opticaju i sav novac je dug. Zbog toga imamo goleme dugove i veliku nelikvidnost (poduzeća nisu u stanju plaćati svoje obaveze), pa su mnoga poduzeća (80.000) blokirana i prezadužena, te de facto ne mogu poslovati. Sa druge strane blokirano je i 162.000 građana, a na FINI trenutno na izvršenje čekaju stotine tisuća ovrha.

Budući da je kuna nerealno jaka naši proizvodi nisu konkurentni u odnosu na strane. Posljedično dolazi do raspada proizvodnje, te masovnog uvoza svega i svačega. Umjesto normalne ekonomije imamo tzv. ‘kasino ekonomiju’ (ne stvaraju se nove vrijednosti), nego se trguje uvoznom robom. Nema gospodarskog rasta.

Budući da banke vani uvijek moraju vratiti vani više novca nego su posudile, dolazi do toga da se zadužujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili gospodarski rast. Drugim riječima iako je inflacija jako niska, odnosno količina novca u opticaju zanemarivo raste (2% godišnje), vanjski dug raste eksponencionalno (19% godišnje). To znači da se udvostručava svake 4 godine (2002. – 15 mlrd $, 2006. 30 mlrd $, 2010. 60 mlrd $). Budući da imamo ovakav luđački monetarni model umjesto gospodarskog rasta imamo gospodarski pad i eksploziju nezaposlenosti i siromaštva. Da stvar bude još apsurdnija mi uopće nemamo manjak deviza jer manjak u uvozno-izvoznoj bilanci nadoknađujemo prihodima od turizma i deviznim doznakama iz inozemstva (npr. mirovinama koje su naši građani ostvarili u inozemstvu).

Sada dolazimo do ključnog pitanja, da li je u postojećem modelu moguće izaći iz dugova? Nažalost nije, prošle godine kreditnih plasmana domaćih banaka bilo je 267 mlrd kuna, a ukupno raspoloživog novca u opticaju samo 196 mlrd kuna. Drugim riječima građani, tvrtke i država bili su dužni 71 mlrd kuna više nego što uopće postoji novca u opticaju. Budući da novac u opticaj ulazi samo kao dug, to u praksi znači da kreditni plasmani rastu 4 puta brže od depozita, odnosno dugovi rastu puno brže od ukupno rasploživog novca u opticaju i svake godine ova razlika je sve veća, a ‘loših kredita’ (nenaplativih) sve je više – prošle godine bilo ih je 27 mlrd kn. Zbog ovakvog ljudožderskog modela mnogi su izgubili ne samo sredstva za život, nego ostali i bez krova nad glavom.

Ukoliko se postojeći monetarni model ne promjeni, vanjski dug će nastaviti eksponencionalno rasti, a mi živjeti u siromaštvu i dužničkom ropstvu. Sa druge strane, budući da ni država nema dovoljno novaca prisiljena je uvoditi nove poreze, te tako dodatno upropaštava svoje stanovnike i opću ekonomiju. Umjesto gospodarskog rasta čeka nas gospodarski pad i to bez obzira tko je na vlasti – ukoliko se postojeći model ne promjeni.

Od problema ka rješenju

Rješenje je u promjeni monetarne politike, umjesto restriktivne monetarne politike (inflacija 1-2% godišnje), treba voditi ekspanzivnu (5-8% godišnje). Prvenstveno zato jer ekspanzivna monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti. Sa druge strane, osim puštanja nezaduženog nova u opticaj na način da se manjak u državnom proračunu pokriva nekreditnom emisijom novca iz HNB-a (umjesto eksponencionalnog zaduživanja i otplate dugova novim dugovima), treba smanjiti sve porezne i kamatne stope.

Posljedica toga bila bi devalvacija (slabljenje) kune, uz zadržavanje kupovne moći (zato jer bi ih imali više), a dugoročno i do porasta kupovne moći zato jer bi došlo do rasta gospodarstva i zaposlenosti. Također, riješio bi se i problem nelikvidnosti koji je uteg oko vrata naše ekonomije. Smanjenjem poreza (i ostalih državnih nameta) dodatno bi se smanjila nelikvidnost, zato jer obaveze pravnih subjekata prema državi trenutno čine 44% od ukupne nelikvidnosti (37 mlrd kuna).

Zašto politička elita to ne želi napraviti? Zato jer je svjesna toga da je nemoguće voditi ekspanzivnu monetarnu politiku, sa nižim poreznim i kamatnim stopama bez nacionalizacije banaka. Budući da banke imaju neograničeno mnogo novca, a naši političari su korumpirani, nikada neće biti dovoljno volje i hrabrosti za takav korak. Mnoge zemlje su nacionalizirale svoje banke, odnosno izvlastile dotadašnje vlasnike bez odštete. Švedska 1992., Indija 1980., Francuska 1982., Izrael 1983., Nizozemska 2008., Island 2008., Irska 2009.

Hrvatska to mora napraviti jer je naša država u postojećem modelu izgubila kontrolu nad vlastitim monetarnim sustavom, a to je definitvno pitanje od nacionalnog interesa. Nakon nacionalizacije država mora otpisati dio dugova građana i tvrtki, smanjiti kamatne stope i ukinuti valutnu klauzulu. Ako to ne napravimo nikada nećemo moći promjeniti monetarnu politiku, te smanjiti porezne i kamatne stope. Naši građani ostati će robovi stranih banaka koje će sa vremenom preuzeti sav profitni kapital (kojeg još uvijek nisu preuzele), a naše ljude pretvoriti u robove. Mi se borimo za slobodu u doslovnom smislu te riječi. Molim vas da ove činjenice podjelite sa drugima.

Napomene radi, nacionalizaciju je moguće provest i bez formalne nacionalizacije izmjenom poreznog zakona na način da se uvede porez na aktivu od 10% mjesečno (u Mađarskoj je 1% godišnje). U roku 3 mjeseca banka postaje nelikvidna i ne može više izvršavati svoje obaveze, tada ju država može sanirati istim novcem kojeg joj je oduzela kroz ovaj porez, te na taj način izvlastiti dotadašnjeg vlasnika bez naknade.

Nekreditna emisija novca od HNB-a (centralne banke) državi (za pokrivanje proračunskog manjka) mora postojati, jer će inače sustav opet pretvoriti ljude u dužničke robove bez obzira na to što je HNB prestala biti mjenjačnica i opet počela funkcionirati kao centralna banka.

Naime, monetarni sustav koji ne predviđa primarnu (nekreditnu) emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na osnovu kamata isisati sve vrijednosti. Dokaz imamo u stvarnosti samo ga se ne želi priznati.

Problem je u tzv. ‘kumulativnoj kamati’: Zamislite državu sa milijun poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000 kn na godinu dana (uz 10% kamate) te će ga morati otplatiti 1100 kn. Nakon godinu dana oni moraju ukupno vratiti 1100 milijuna kuna kredita. Banka je zaradila 100 milijuna. Svi imaju 100 kuna manje nego na početku. Zbog toga možemo očekivati da će uzeti ponovno kredit ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. Međutim, sada moraju vratiti 1210 kuna. Nakon 2 godine svi imaju 210 kuna manje nego što su imali na početku. Banka je zaradila dodatnih 110 milijuna kuna tj. ukupno 210 milijuna kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca.

Dobro je za primjetiti da iznos kredita raste za iznos isplaćenih kamata iz ciklusa u ciklus samo da bi održali količinu novca u opticaju.

To je upravo ono što se kod nas trenutno događa, imamo sve manje novca, a dugovi su sve veći. Da bi smo imali istu količinu novca moramo se sve više zaduživati. A što rade političke elite? Umjesto da promjene monetarni model guraju državu i narod u sve veće dugove, odnosno u sve veće dužničko ropstvo. Nažalost, mnogi će shvatiti neodrživost njihovog sustava tek kad bude prekasno, na dan blokade ili ovrhe. A mnogi ni tada.

- 10:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>