Deložacija samohrane majke i moje uhićenje
|
Danas je na ulicu trebala biti izbačena jedna obitelj. Bio je to jeziv prizor - sa jedne strane policija, ovršitelj i bravar, a sa druge strani ogorčeni građani. Cijeli kaos sliči situaciji otprije nekoliko dana kada je jedna žena sa svoje četvero djece izbačena na ulicu. Tok radnje mogao bi ovako opisati. U 10.55 zvoni mi telefon: "Ivane, počinje deložacija! Dođi! Ja pitam... Kada? U 11h", veli mi ustrašena žena. istog trena sa prijateljem sjedam u auto i 'letim' na mjesto događaja. Barake na Zagrebačkoj cesti. Imao sam što i vidjeti, bravar provaljuje u dom te žene, a policija osigurava mjesto događaja. Instantno krećem prema njima i dolazim do ulaza u stan u kojeg provaljuje bravar. I sada policajci mrtvi hladni to promatraju, a ja pod 'nabojem' kažem "ja ovo ne mogu gledati". U tom trenutku policajac mi govori da se maknem, ja odbijam i kažem mu da se neću maknuti sa javne površine, na što mi on kaže, ako se ne želiš maknuti mi ćemo te uhititi. Nisam niti stigao odgovoriti već su me dvojica primila svaki za drugu ruku i stavili mi lisice. U tom trenutku šokirani građani u nevjerici promatraju taj čin policijskog nasilja nad nenasilnim civilom koji zapravo ne radi ništa više osim toga da koristi svoje ustavno pravo na mirni prosvjed. Sada počinje moja avantura sa tim ništarijama - vode me u PP Črnomerec na pranje mozga. Prvo su mi rekli da skinem sve sa sebe, potom me pretresli i počeli priču sa mnom u stilu "što je bilo?". Ja im velim da sam izrazio neslaganje sa deložacijom te žene bez da joj se istovremeno pronađe alternativni smještaj, dodavši da bi učinio isto da su na ulicu izbacivali ijednog od policijskih službenika (i njihovih obitelji) koji su me privodili. Tada oni meni počnu pričati o tome kako sam ja kršio zakon, na što ja burno reagiram i govorim im da ga krše oni, da su štakoraši, da se bave sa mnom - malim čovjekom, a velike ribe (HDZovce) i ostalu mafijaše štite. Lako je provoditi zakon nad slabijim od sebe. Te riječi su pogodile jednog od njih koji mi je rekao da će me izvesti na prekršajni sud zbog vrijeđanja službene osobe, na što mu ja govorim da se suda ne bojim i da sam spreman na sudu se pojaviti i izreći iste riječi koje sam mu upravo rekao. U tom trenutku nastaje problem, oni shvaćaju da sam ja izabrani predstavnik građana i da koristeći silu na meni zapravo koriste silu nad ljudima koje ja predstavljam. Potom im ja objašnjavam da postoji viši zakon, zakon koji nadilazi pravne propise koje oni selektivno primjenjuju na politički nepodobnim osobama. Ta da će istina i pravda kad tad pobijediti. Na to policajac odgovara da su za njega "istina i pravda relativni pojmovi" na što mu ja odgovaram da za mene nisu i da tu postoji razlika između nas dvojice. Ja mu potom govorim da bi policija trebala štiti nedužne građane, a krivce privoditi i izvesti na sud. Na to on meni kaže da je i on tako mislio dok nije počeo raditi u policiji. Ja potom govorim grupi okupljenih policajaca da su oni sluge sistema i da se pokoravaju zapovjedima nadređenih čak i onda kada su zapovjedi suprotne Hrvatskim zakonima. Da štite mafiju i korumpirane političare, te da umjesto da provode zakon, štite i osiguravaju njegovo kršenje. Moram reći da je većina sa zanimanjem slušala moje izlaganje, pomalo smješan prizor. Znaju oni da su u krivu i da ono što rade nije dobro, a sa druge strane imaju sluganski mentalitet i moraju provoditi zapovjedi bez obzira na to što se sa njima ne slažu. Nakon kraće polemike ostavili su me u sobi za zadržavanje i tijekom tog boravka ja tražim pravo na telefonski poziv (da javim curi kaj se zbiva i zašto joj se nisam javio) na što mi jedan od njih odgovara da to pravo postoji samo u filmovima. Nakon nekog vremena dolazi policajac jedan i pruža mi list papira da ga potpišem "zapiši svoje eventualne primjedbe na policijsko postupanje i potpiši se". Međutim ja okrećem taj papir i shvaćam da na njemu zapravo piše da je policija mene zakonito privela jer sam sprečavao policijskog službenika u izvršenju posla (neka tome slična formulacija), te da se ja svojim potpisom slažem sa tom tvrdnjom. U tom trenutku on kaže da ja to moram potpisat, ja mu velim da nemam takvu namjeru, da mi da papir da popišem imena svih policajaca koji su me uhitili i priveli u postaju, te dodajem da tražim odvjetnika ukoliko me i dalje nastave šikanirati. Frajer sav ljut odlazi od mene i vraća se za 5 minuta uz riječi... Hajde slobodan si... možeš ići... Tako je moja avantura 'završila' sada ja odlazim na bus za Prečko izlazim kod baraka i tamo nailazim na stanare i oni sretni da me opet vide kažu da im je žao što su me gadovi priveli i da ako trebaju svjedočiti na sudu ili mi platiti kaznu neku da će rado to učiniti. Ja im na to odgovaram da za to nema potrebe, te da bi radije ležao par dana u zatvoru nego dao novac toj mafiji. I sada pitam ja... a što je bilo sa tom ženom... kažu mi oni da je budući da je ta žena samohrana majka za ovrhu je trebao i supotpis socijalnog radnika, međutim ovi to nisu znali te je pokušaj ovrhe propao ih proceduralnih razloga. Čak su joj morali dati i novu bravu... da čovjek ne povjeruje... Tako je završila još jedna epizoda u dugotrajnoj agoniji stanara u Zagrebačkoj. Bravar (u pozadini je policija) provaljuje u jednu od baraka 
  |
